Kako se snalaze mladi na početku psihoterapijske karijere?

Htjela sam biti psihoterapeut, od srednje škole. Ne psiholog, iako sam psihologiju završila, već psihoterapeut – razgovarati s ljudima i kroz razgovore pomoći ljudima. Tada sam vjerovala da su riječi psiholog i psihoterapeut sinonimi. Naravno da sam se prevarila, ali je želja ostala ista.

Htjela sam biti podrška drugima u njihovom životu, dijeliti dio njihovog životnog puta, biti tu za njih, kada osjećaju da nitko drugi nije, da znaju da sam ja tu. Zvuči romantično zar ne?

Osim što je to djelomično proizlazilo iz mog Spasitelja – jer tko bi drugo bila nego Superwoman – zvuči jako romantično! Gotovo da se mogu zamisliti s tijelom Supermana kako jurcam po svijetu i spašavam sve koje trebam u jednom danu, naravno J

No, kada sam zaista trebala početi raditi, počele su se pojavljivati sumnje, velika količina pitanja, ponovna samopropitivanja te sam se počela suočavati s svojim ograničavajućim uvjerenjima. Sve je u podlozi bila nesigurnost koja se, u mom slučaju, manifestirala na nekoliko načina:

–          Kako me drugi s mojih 25 godina mogu doživjeti ozbiljno?! Da li ja sebe uopće doživljavam dovoljno ozbiljno/odraslom za ovakav oblik rada? Kako će me klijenti, koji su najčešće bitno stariji od mene, doživjeti ozbiljno kada smo društvo (=zapravo moja obitelj) s velikim predrasudama da mladi ne znaju ništa jer nemaju iskustvo?

–          Kako ja uopće, takva kakva jesam, sa svim svojim manama, ograničavajućim  uvjerenjima, pomoći drugima kada im je zbilja teško? Kako mogu njima pomoći, kada je i meni teško u određenim trenucima i kada i samoj sebi tada ne znam pomoći?

–          Imam li uopće dovoljno znanja? Koje sve knjige još trebam pročitati? Što sam uopće naučila na svim edukacijama? Mogu li ja ta znanja doista primijeniti ili mi još nešto nedostaje? Naravno, puno toga mi je nedostajalo, što me dovelo do puno, jako puno promišljanja i rada na sebi.

–          Kada sam razmišljala o privatnom, samostalnom radu, javila se nova bujica pitanja – kako da ostavim siguran posao u vrtiću, posao koji mi gotovo zagarantirano donosi novac do kraja života, plaćeni godišnji, plaćeno bolovanje, posao zbog kojeg je moja mama tako sretna što ga imam, osobito u ovoj krizi?

I onda se klupko polako počelo odmotavati (i još uvijek se odmotava):

–          Promišljanja o svom profesionalnom identitetu, odnosno o tome kako me drugi mogu sa mojih 25godina ozbiljno doživljavati, učvršćivala sam kroz edukacije. Naravno, iz godine u godinu starim, intenzivnim radom imam sve više iskustva, te radom na sebi, moj profesionalni identitet mi je postajao sve jasniji.

–          Radom na sebi, počela sam prihvaćati da sam samo čovjek, a ne superwoman koja može spasiti čovječanstvo u jednom danu – naime, Berne je rekao da se čovjeku može pomoći u jednoj seansi što je palo na plodno tlo u moj životni plan, skript vjerujući da – ako on ima te supermoći, onda ih imam i ja pa ću i ja tako spasiti sve koje se spasiti da J

No, prihvaćajući da sam samo čovjek, počela sam biti svjesna u kojoj mjeri sam bila spremna preuzeti odgovornost na sebe za klijenta, onu odgovornost koja nije u mojim rukama.

I dok sam donekle raščistila svoj odnos s granicama u terapijskom radu s odraslima, kada je bilo riječ o radu s djecom, našla sam se pred još većim izazovom. Za nas odrasle normalno je da štitimo djecu, da se borimo za njihova prava itd., no kada je riječ o terapijskom radu s djecom, važno je imati na umu da i oni trebaju imati svoje vrijeme i prostor za proradu neugodnih iskustava i osjećaja zbog kojih i jesu na terapiji.

U mom slučaju uz preisptivanja svojih Supermoći – počela sam sumnjati u njih J dovelo me do preispitivanja edukacija, načina rada s klijentima, bilo da je riječ o odraslima, bilo da je riječ o djeci. Odrasli, pod utjecajem kulture i medija, vrlo često očekuju brz „popravak“ bilo vlastitog stanja bilo djetetovog što donosi određeni pritisak na terapuetov rad. Nadalje, određena znanja o tehnikama koje mogu biti brze i učinkovite, dodatno je otežavalo moje viđenje koja je moja uloga u terapijskom procesu. Drugim riječima, sve mi je to otežavalo da ne požurujem psihoterapijski proces, već da vjerujem u njega, u klijente i u sebe.

–          I naposljetku, jedna od vrlo značajnih prekretnica u mojoj profesionalnoj karijeri je bila ta hoću li ostati na sigurnom poslu ili ću ići u privatnike. Nakon jako mnogo detaljnjih promišljanja o tome što je meni važno u životu, kako sebe vidim i što želim za sebe, puno razgovaranja o iskustvima drage kolegica koja mi je bila uzor te dogovaranja i pregovaranja sa suprugom na kojeg se moja odluka neminovno prelama, dala sam otkaz u vrijeme krize u državi, na opće čuđenje svih zaposlenika u toj ustanovi.

Biti mladi stručnjak i raditi privatno sve je samo ne jednostavno. Zahtjeva puno upornosti, puno strpljenja, jako puno rada i podrške okoline. No, ako se može podnjeti puno neizvjesnosti i rada, onda ovaj oblik rada pruža nevjerojatno veliku količinu zadovoljstva i samo-ispunjenja.

Tatjana Gjurković

Tatjana GjurkovicTatjana Gjurković je diplomirala psihologiju i svoje početno radno iskustvo stekla u gradskom vrtiću. Paralelno s tim je suosnivačica Centra Proventus koji ima cilj promicati transakcijsku analize, psihoterapijske škole u kojoj se educira za psihoterapeuta. Radeći u vrtiću, prepoznala je važnost rada s djecom zbog čega se je educirala iz područja terapije  igrom.

U Centru  Proventus sada pruža savjetodavne i psihoterapijske usluge u radu s odraslima po principima transakcijske analize, te terapiju igrom za djecu i njihove roditelje. Uz to suvoditeljica je nekoliko programa za odrasle.

Aktivno se zalaže za promicanje mentalnog zdravlja i korisnosti psihoterapije svih dobnih skupina. Predsjednica je Hrvatske udruge za terapiju igrom, te je organizatorica brojnih edukacija stranih predavača iz područja terapije igrom.