Radionice i predavanja

Unutarnji kritičar – savjeti za miran suživot

Voditelj radionice: Irena Čorko Meštrović (DGIPH)

Jeste li sami sebi svoj najgori kritičar? Kritizirate li svoj izgled, inteligenciju ili pak sumnjate u vlastitu vrijednost?

Vanjske kritike koje smo doživljavali tijekom života stvorile su našeg unutarnjeg kritičara. Pojavio se kako bi preduhitrio tuđe negativne komentare i učinio nas prihvatljivima okolini. No je li on uvijek u pravu? Trebamo li mu se pokoravati?

Snažan unutarnji kritičar može voditi niskom samopoštovanju, autodestruktivnosti, poremećajima hranjenja ili osjećaju da nas je nemoguće voljeti. Osjećamo sram, bol, pa čak i mržnju prema sebi.

Je li moguće da nam naš unutarnju kritičar zapravo želi dobro? Postoji li u nama, osim kritičara i unutarnji branitelj? Mogu li oni razgovarati?

Koliko kritičaru treba vjerovati? Kako bi bilo naprosto ga ignorirati? Nestaje li kritičar jednom kad prihvatim sebe u potpunosti?

Ova je radionica namijenjena osobama koje svog unutarnjeg kritičara žele bolje upoznati i istražiti svoje opcije u suživotu s njim.

[divider_top]

Tjelesni simptomi i boljke – potencijalni skriveni saveznici

Voditelj radionice: Milan Bijelić

Kroz prezentaciju će prisutnima biti predstavljene temeljne postavke u pristupu Procesu orijentirane psihologije (processworka) u radu s tjelesnim simptomima, odnosno akutnim i kroničnim (tjelesnim) bolestima. Pristup se temelji na ostvarivanju dubljeg kontakta s onim od čega najčešće bježimo – osjećajem boli, neugode i drugih senzacija vezanih uz tjelesne poteškoće. Biti će praktično demonstriran rad na konkretnom tjelesnom simptomu, nakon čega će prisutni kroz vježbu imati priliku kratko raditi na vlastitim fizičkim simptomima.

Prezentacija / radionica će pokušati ukazati na potrebu za cjelovitim pristupom u radu s pojedincem a konkretno u fenomenu i značenju tjelesnih simptoma i poteškoća. Dublji uvid u ono što se događa na tjelesnoj razini može dovesti do otkrivanja energija i resursa koji  do tada nisu bile osviješteni i koji mogu ostvariti vrlo značajan doprinos u psiho-socijalnom razvoju pojedinca.

[divider_top]

Psihoterapija vs. psihijatrija i psihologija – sličnosti i razlike

Sudionici:
Jasenka Pregrad (DGIPH)
Branko Petris (UKPO)
Lidija Butković-Anđelić (UKPO)

Sličnost: Psiha znači duša, um, duh, dah, život. Sve tri struke bave se „dušom“ ili, danas bismo rekli, dobrostanjem čovjeka u cjelini.

Razlike:

PsihoLOGIJA – (Logos, gr. – um, riječ, govor, smisao, načelo, zakon, znanost) — Psihologija je ZNANOST koja se bavi ljudskim ponašanjem, osjećajima i mentalnim procesima (koristeći znanstvene metode istraživanja). Osnovni ciljevi su opisati ljudsko ponašanje, objasniti ga i predvidjeti.

PsihiJATRIJA – (jatrein, gr. – liječiti) – Psihijatrija je grana medicine koja se bavi dijagnosticiranjem i LIJEČENJEM mentalnih poremećaja – bolesti i to onih uzrokovanih tjelesnim kao i psihičkim faktorima.

PsihoTERAPIJA – (therapeia, gr. briga, njega, usluga, liječenje) – postupak kojim se UBLAŽAVAJU ili OTKLANJAJU psihičke teškoće i problemi i uspostavlja dobro mentalno zdravlje ili dobrostanje čovjeka i to putem komunikacije i izgradnje odnosna između terapeuta i pojedinca (koristeći jedan od znanstveno dokazanih i priznatih teorija ili pristupa).

Mogli bismo reći da se psihologija bavi zdravim (ili svim) ljudima i brine da oni takvi i ostanu, psihijatrija bolesnim ljudima i brine da ozdrave, koliko je moguće ili da usprkos svojoj bolesti budu funkcionalni u životu, a psihoterapija svim ljudima i usmjerena je na rast i razvoj njihovih potencijala kako bi živjeli uravnoteženiji i potpuniji život. To uključuje i rad na preprekama i teškoćama u takvom razvoju. Često se kolokvijalno kaže da je psihoterapija „liječenje“ razgovorom ili odnosom.

[divider_top]

Psihoterapija kroz ples i pokret

Voditelj radionice: Vedrana Kurjan Manestar (DGIPH)

Cilj radionice: Upoznavanje sudionika radionice s osnovnim teoretskim postavkama metodama i oblicima rada u psihoterapiji plesom i pokretom kroz kratko izlaganje i iskustveno sudjelovanje.

Sadržaj radionice:

U radionici ćemo kroz iskustvenu primjenu  upoznati  sudionike sa specifičnostima terapeutskog rada u plesnoj psihoterapiji.

Ovisno o temama u grupi i grupnoj dinamici, modelirat ćemo terapijske intervencije

Tijek radionice:

 – upoznavanje sudionika verbalno i kroz pokret

–  motivacija i očekivanja sudionika

–  tematski rad /polariteti/identitet/granice/rad na emocijama-ovisno o temama u grupi

–  osvješćivanje emocija koje se pojavljuju u terapeutskom radu, prihvaćanje i izražavanje     istih kroz pokret

–  prevođenje jezika tijela, preko simboličkog jezika do verbalnog izražavanja

–  integracija iskustva u maloj grupi, refleksija doživljenog

– završetak radionice kroz plesne improvizacije u velikoj grupi

[divider_top]

Psihodrama, psihosomatika i rad na simptomima 

Voditelj radionice: Branka Jakelić (Psihodrama, DGIPH)

Nastojeći proniknuti tajnu ljudske patnje, od početka svijeta brojni su učeni i religiozni ljudi bol i bolest tumačili na razne načine. Posljednjih nekoliko decenija znanstvena istraživanja donijela su cijeli niz novih otkrića na temu ljudskih emocija, odnosa između duha i tijela te utjecaja traumatskih događaja i situacija na mozak osobe te njezino opće psihofizičko stanje.

Svojim simptomima tijelo nam otkriva razne priče koje leže u njihovoj pozadini. Njihov govor iznenađujuće je lako razumjeti; upitamo li se u čemu nas određeni simptom sprečava i na što nas primorava, vrlo brzo ćemo doći do unutarnjega konflikta koji leži u njegovoj pozadini. Osvještavanje tog konflikta i prihvaćanje njegova postojanja, prvi je korak u njegovu razrješavanju, a time i u prevladavanju simptoma, koji nas je na nj upozorio.

Sudionici radionice Psihodrama, psihosomatika i rad na simptomima imat će priliku istražiti pozadinu određenog simptoma te zdravije načine ophođenja s temom koja leži iza njega.

[divider_top]

Nije sve u glavi – tjelesna psihoterapija 

Voditelji radionice:
Velimir Duganžić (DGIPH)
Aleksandra Stevanović (DGIPH)

Svijest o senzornom iskustvu samih sebe kao živih tijela je esencijalna za razvoj i održavanje kontinuiteta  osjećanja samog sebe. Neuro znanstvena  istraživanja u zadnjih dvadesetak godina  jasno upućuju na povezanost uma i tijela i međuovisnost tjelesnih stanja i temelja osjećaja sebe. Znanje o međuovisnosti uma i tijela  te  ulozi tijela u psihoterapiji je izuzetno važno za psihoterapeute neovisno o modalitetu koji u svome radu koriste. Znanje i svjesnost o senzo motornim iskustvima klijenta sa kojim radimo kao i vlastitog senzo motornog iskustva  tijekom terapije omogućava razumijevanje i praćenje fenomena koje opserviramo i doživljavamo tijekom terapije. U radionici ćemo kroz dijalog i konkretne iskustvene vježbe potaknuti mogućnost da sudionici kroz vlastito iskustvo  steknu nove informacije o kapacitetima i značajkama tijela u psihoterapijskom procesu sa ciljem praćenja i  facilitacije promjene. 

[divider_top]

Kako razvijati privatnu praksu

Ana Milčić Horvat (DGIPH)

Privatna praksa je jedan od najčešćih oblika kroz koji se u Hrvatskoj provodi psihoterapija. Razvoj vlastitog privatnog posla slijedi neka tržišna pravila poduzetništva, no zbog specifičnosti usluge ima mnoge posebnosti.

Koje su to osobine koje čine ljude uspješnima u razvoju vlastitog posla? Koliko vam je jasna vizija smjera u kojem se vaša praksa razvija? Što radite dobro, a gdje zapinjete u poslu? Smijem li se reklamirati? I još mnoga pitanja o kojima ćemo razgovarati i na koja ćemo pokušati dati odgovor kroz ovu radionicu.

Ova radionica namijenjena svim stručnjacima koje je privukao naslov. Bilo da su to stručnjaci koji tek razmišljaju o pokretanju vlastite privatne prakse ili već imaju svoju praksu i željeli bi iz drugog kuta pogledati svoje poslovanje i ubrzati razvoj vlastitog posla ili još ozbiljno ne razmišljaju o otvaranju prakse no zainteresirani su čuti što je sve potrebno da se pokrene vlastiti posao.

[divider_top]

Kako razgovarati s klijentima o seksualnim problemima

Nataša Barolin Belić (HDST)

Važno je znati da je klijentima najčešće neugodno govoriti o svojim seksualnim smetnjama. Terapeuti i terapeutkinje trebaju biti ti koji će potaknuti razgovor o seksualnim poteškoćama. Nekoliko je važnih glavnih točaka o kojima treba voditi računa:

  1. Pitanje jezika kojim će klijenti opisati svoju seksualnu smetnju – klijenti nisu sigurni kakve riječi bi trebali koristiti. Nisu sigurni da li postoje pristojne i nepristojne riječi i možda neke stručne izraze neće razumjeti. Terapeut/kinja treba naučiti vladati različitim seksualnim vokabularima
  2. Pitanje podrazumijevanja  (pred-uvjerenja) terapeuta/kinje kao moguća prepreka klijentima za otvaranje i razgovor o seksualnosti. Važno je da si terapeuti/kinje posvijeste osobna pred-uvjerenja kao npr. da su svi klijenti heteroseksualni; da svi klijenti posjeduju temeljno znanje o ljudskoj seksualnosti; da  su svi klijenti seksualno aktivni – i to na isti ili sličan način; da su sva seksualna iskustva dobrovoljna; te da su svi seksualni problemi “u glavi” ili uzrokovani problemom/ima u vezi.
  3. Pitanje ne-moralizirajućeg pristupa te važnost nediskriminacije. Ponekad klijenti imaju grižnju savjesti i sram zbog svojih seksualnih misli i želja te im je od izuzetne važnosti da u tom, za njih vrlo osjetljivom području seksualnosti, osjete prihvaćenost i ne osuđivanje.
  4. Pitanje osobne otvorenosti terapeuta/kinje za teme iz područja seksualnog zdravlja te osobne udobnosti u vlastitoj “seksualnoj koži”.
[divider_top]
Kako djeca pomažu roditeljima da odrastu

Voditelj radionice: Radojka Sućeska Ligutić (Change)

Većina roditelja zaista postaju bolje osobe jer žele biti svojoj djeci dobri roditelji.  No u pojedinim situacijama ta motivacija nije dovoljna. Štoviše, ponekad  veći trud roditelja povećava blokadu u komunikaciji,  sputava spontanost u odnosu!. To je znak da dijete postavlja pred roditelja zadatak koji pogađa neku  staru „bolnu“ točku. Tada je dobro potražiti pomoć psihoterapeuta. Uočila sam da su takve „blokade“ u komunikaciji roditelja i djeteta izvrsna prilika za učenje. Da bi pomogao djetetu da odraste roditelj treba „odrasti“ , tj prevladati neka naivna ili ograničavajuća uvjerenja, prevladati strah i naći put do prihvaćanja, povjerenja – u sebe. Dirljivo je da baš u takvim, za roditelja frustrirajućim situacijama dijete potiče roditelja da odraste, i da postane bolji pedagog. Znate li slušati, djeca su najbolji učitelji.

U demonstraciji ću raditi s jednim roditeljem na temi neke blokade u odnosu s djetetom. Cilj mi je pokazati kako pomažem roditelju da odgovori na osnovna pitanja svake psihoterapije:  Što osjeća? Što želi? Što treba riješiti da dođe do cilja? Dobrovoljac će za svoj trud dobiti besplatnu knjigu ili jedan psihoterapeutski susret, po izboru.

[divider_top]

Gestalt Art terapija 

Voditelj radionice: Zora Subotić (DGIPH)

Radionica iz geštalt art psihoterapije prilika je da se podsjetite svoje umjetničke  pismenosti koja je prirodna, organska  i obično potisnuta i zagubljena u stečenim idejama i otuđenoj slici sebe. Ljudi često  kažu da ne znaju crtati i kreativno se izražavati. To je na tragu ideje da istinski ne poznaju sebe ili nemaju slobodu izraziti svoje autentično bića.

U atmosferi otvorenoj za eksperimentiranje s kreativnim medijima,   istraživat ćemo kako nas , kroz liniju,  oblik, boju  i pokret ,  individualni način postojanja  može  dovesti u kontakt s poljem vlastitih potencijala i energije koja traži slobodni  izraz i put u svijet. Istraživanje je namijenjeno svim ljudima koji imaju ili žele steći povjerenje u svoju vlastitu individualnost.

Okvir i polazište za ovu radionicu je rad Michaela Reinea, kipara , slikara i gestalt psihoterapeuta koji je u okviru Instituta za Integrativnu gestalt psihoterapiju u Wurzburgu  razvio edukacijski program iz gestalt art psihoterapije. Njegova radoznalost, fascinacija, uzivanje u izražavanju i otkrivanju,  trajna je inspiracija.

[divider_top]

Daljni razvoj psihoterapijske zajednice u HR s osvrtom na europsku praksu i mogućnosti korištenja EU fondova

Predavač: Irena Kevo, DGIPH

Kao i svaka druga zajednica ili organizacija, i hrvatska se psihoterapijska zajednica suočava s razvojnim izazovima koji se mogu promatrati iz najmanje dvije perspektive: profesionalne – koja pokušava odgovoriti na pitanja kuda ide psihoterapija kao profesija i što joj je profesionalna budućnost, i organizacijske – koja pokušava iznaći najbolje načine za povezivanje ne samo članica zajednice, već i same zajednice s okružjem: klijentima, medijima, zakonodavcima, izvorima financiranja itd.

Cilj izlaganja je ukazati na izazove psihoterapijske zajednice u kojima, prema autorici, leže potencijali za njen daljnji organizacijski razvoj i unaprjeđenje, čime bi se stvorila dodana vrijednost za sve sudionike i time unaprijedila i sama psihoterapijska profesija. Dodatno su dani primjeri dobre prakse organiziranja sličnih europskih profesionalnih udruženja, te je obrađena i problematika korištenja EU fondova s naglaskom na mogućnosti i ideje za prijave projekata povezanih s psihoterapijskom profesijom.

 [divider_top]

Informiranost, stavovi i iskustva vezana uz psihoterapiju – prikaz rezultata ankete

Sudionici:
Tamara Prevendar (DGIPH)
Radojka Sućeska Ligutić (Change)
Melita Reiner (NLPt)

U mnogim zemljama Europe stavovi prema psihoterapiji često se temelje na predrasudi da je psihoterapija za „lude“ ili one koji su „nekako drukčiji“, te se već dugo vremena psihoterapeuti različitih usmjerenja bore za priznanje i integraciju struke, kako unutar struke tako i u društvu. Kako bismo ispitali situaciju u našoj zemlji, što nam se činilo posebno zanimljivim u trenutnoj fazi nastojanja da psihoterapija bude i zakonski priznata kao samostalna djelatnost, on-line anketom smo na uzorku od 277 ispitanika ispitali iskustva, stavove i informiranost građana RH o psihoterapiji. Od ispitanika koji su se odazvali na zamolbu da sudjeluju u anketi, većina su bile žene (81%), 29% ispitanika odlazilo na psihoterapiju, a 37% razmišljalo o odlasku. Nadalje smo analizirali razlike između navedene tri skupine ispitanika: svaka od skupina je odgovarala na niz pitanja koja su imala za cilj utvrditi što ih je spriječilo u odlasku na terapiju, zbog čega smatraju da njima terapija ne bi bila korisna, te kojim faktorima pripisuju uspješnost, odnosno neuspješnost svojeg terapijskog iskustva. Odgovori na navedena pitanja uspoređeni su s rezultatima sličnih ispitivanja i diskutirani u smislu njihove značajnosti za promidžbu psihoterapijske prakse kod nas.

 [divider_top]